Nedavno sam u staroj kutiji za nakit pronašla srebrni lančić s privjeskom u obliku lista koji sam si kupila još dok sam bila u osnovnoj školi. Sedmi, možda osmi razred. Ni ne sjećam se više.
Tanki lančić s majušnim listićem.
Privjesak je bio najmanji u trgovini, i kupila sam upravo njega jer za bilo koji drugi nisam imala dovoljno novaca.
Sjećam se da ga nisam htjela ni nositi kad sam ga kupila, jer sam bila toliko ljuta i ogorčena na činjenicu da si jedino to mogu priuštiti od ušteđevine koju sam skupljala mjesecima.

Otkad sam ga pronašla, ne skidam ga s vrata.
Podsjeća me na jednu vrlo bitnu stvar.
Da se uvijek mogu pouzdati u sebe i da sam jača nego što ponekad mislim.

Nekoć sam ga mrzila, sad ga obožavam.

Gledam Heroje.
I totalno sam u zaostatku jer skidam (sram me bilo) tek treću sezonu, a oni su već s četvrtom završili… Možda postoji i peta sezona, a ja niti ne znam za to!
Uglavnom, tamo skoro svatko ima neku super kul moć. Oni letaju uokolo, žive vječno, vide budućnost, čitaju misli…
I sad mene baš prca, koji vrag barem netko nema neku totalno ne-kul moć?
Ono, netko tko može trepnuti 465 puta u sekundi ili nešto tako totalno nebitno…
I onda sam skužila, svaka neobična moć je super moć, ne postoji moć koja je zanemariva, nebitna…
I još sam skontala da i JA imam super moć!
Ja… prljam štednjake.
To je doista super moć, jer način na koji ja uneredim štednjak čak i pri najjednostavnijoj operaciji, tipa, kuhanje jaja, graniči s nadnaravnim.
Sad zamislite situaciju…
Pučko otvoreno učilište, soba 14. U tijeku je grupa podrške ljudima s nadnaravnim moćima. U sobi s lijeva sastanče liječeni alkoholičari, u sobi s desna organizirana je radionica pisanja životopisa za nezaposlene imitatore Elvisa.
Enivej, soba 14. Stolice poredane u krug, upoznavanje…
Ja sam Ivan, mogu letjeti.
Ja sam Mirko, ja zaustavljam vrijeme.
Ja sam… Slavko, aaamm, telekineza.
Tanja. Prljam štednjake.
He??!
Zajebite, sigurno postoji nešto u čemu bi moja super moć bila korisna…
Ako ništa, neki holivudski scenarist bi to jamačno znao upotrijebiti.
Deset superheroja lovi negativca i ne uspijevaju ga neutralizirati, ali stiže superherojjunakinja Tanja, onečiščivaćica štednjaka! Tarrraaam! Zlikovac zastaje kraj štednjaka i toliko je zgađen, da se sam predaje jer nema smisla živjeti u svijetu u kojem postoji netko tko može toliko uprljati štednjak. Kamera se približava štednjaku i primjećujemo da se u loncu kuha jedno jaje, b klase.

Pogledala sam vozača koji me prestizao i pomislila "gle debila, kako će se zabit u nekoga, kretenčina...", sekundu prije nego što sam udarila u auto ispred sebe.

Do tridesete moj plan je bio promijeniti svijet, učiniti nešto doista bitno, ostvariti snove.
Nakon tridesete, moj plan je… dobro se napit.

Dadiljam frendičinog psa.
Super je biti vlasnik psa na jedan dan.
Razmišljam o tome da podjelim ovo iskustvo sa svim nevlasnicima pasa na svijetu, ili barem u ovoj državi i da otvorim agenciju za iznajmljivanje pasa.
Zamislite, mogli biste biti ponosni vlasnik psa, a opet ne izgubiti svoju slobodu, mir i neodgovornost (izrečeno s najboljom namjerom), jer pas je ipak jedna velika odgovornost...
Imali biste obavezu prema njemu toliko dugo koliko vi želite.
Već vidim reklamne slogane, veliki jumbo plakati moje agencije vas opsjedaju dok se vozite na posao, a sa njih se smiješe ponosni povremeni vlasnik i sretan pas.

”USAMLJENI STE? NITKO VAS NE ŽELI? NABAVITE PSA NA JEDAN DAN I PROŠEĆITE GRADOM!
ONI PRIVLAČE SUPROTNI SPOL KO GOVNO MUHE!”

”NEKA VAM SE KONAČNO NETKO VESELI KADA DOĐETE KUĆI!”

”PRDNULI STE? SAD KONAČNO MOŽETE OKRIVITI PSA!”

”NEKA REX S VAMA ŽVAČE VAŠU CIPELU!”
Očekujem da bih dobro poslovala.

Svaki put kad moj slijepi gazda dolazi po stanarinu, ja pospremim stan.
I ne samo dnevnu sobu, već i kupatilo i spavaću…
Četkam wc školjku ko da imam džihad protiv bakterija, riljam štednjak žicom, špricam mistr muskolo po fleki od soja sosa na kuhinjskoj stalaži ko da me strah da će mi povisiti stanarinu ako namiriši da sam kupila onaj od 32 kune umjesto onog od 25.
I na kraju, još šprcnem malo osvježivača zraka, da vidi gazda kako kod mene sve blista!
Ups, opet loš odabir riječi. Shvaćate moj strah????

Scenarij 1:
OHO! SKUPLJI SOJA SOS! POVISUJEM VAM STANARINU!
Scenarij 2:
OHO! PO MIRISU SA ŠTEDNJAKA PRIMJEĆUJEM DA STE JUČER KUHALI TJESTENINU S PLODOVIMA MORA! IMA SE ZA PLODOVE MORA, JE LI? POVISUJEM VAM STANARINU!
Scenarij 3:
DOBAR DAN! NOVI OSVJEŽIVAČ ZRAKA? POVISUJEM VAM STANARINU!

Gazda uđe, sjedne u fotelju i vadi račune iz džepova.
Još nijednom se nije dogodilo da potrefi prave račune.
Onda ja razvrstavam po stolu, odvajam njegove privatne papire od računa i nikad to nije to.
Kažem, ništa onda, POGLEDAJTE (ugriz za usnu) vi po doma, pa mi donesite račune drugi put kad se VIDIMO (ugriz za usnu)...
Nego, jeste li POGLEDALI (ugriz za sad već krvavu usnu) brojilo za struju? ...

Jebate, pazim jel sve čisto, pazim šta govorim, puno je to stvari za pazit...
Stres, čovječe...

Ali, ponosno mogu izjaviti da sam evo upravo ugostila svojeg gazdu u neurednom stanu. Hrpu odjeće sam sa fotelje jednostavno prebacila na kauč, razmaknula prljave šalice od kave, i račune rasporedila točno između dvije čaše s ostacima vina, jedne prazne vrečice od čipsa i tanjura na kojem je sasušena korica kruha i tamnosmeđa mrlja od senfa.
Dok mi je pružao račune, pobjedonosno sam se smiješila naslonjena na hrpu prljave odjeće.
Pobjeda je moja!